Problem je malo složeniji od opisanoga u članku.
Disclosure: inženjer sam, davno sam radio u srednjoj školi (predavao elektrotehnočke predmete), pa znam ponešto o temi.
1. Udžbenici su loši. Jako. Iz svih predmeta. Metodološki pogrešni, puni grešaka i natrpani zbrda-zdola. Rade se bez kriterija stručnosti, recenzenti jedni drugima odobravaju udžbenike, a jedini kriterij je zarada izdavača.
2. Nastavnici su potcijenjeni i nemotivirani, svi ih pritišću i nemaju nikakav autoritet kod djece.
3. Planovi i programi su pretrpani i isto nabacani. Teško je išta sistematski učiti.
4. Sve se gradivo tretira jednako, a djeci se ne naglašava što će im biti važno kasnije u školovanju. Npr. matematika u 6, 7. i 8. razredu: razlomci, postoci, linearne jednadžbe i sustavi jednadžbi. To je temelj za sve kasnije, ne samo za matematiku, nego i fiziku i ostale predmete gdje se računa.
Umjesto da se to dobro svlada, natrpaju im gomilu i manje važnih stvari i na kraju ne znaju osnove. (Slično je i s drugim predmetima: iz hrvatslkog uče gomilu stvari a iz škole izlaze polupismeni).

A roditelji: na mukama kada im žele pomoći. Nisu svi znalci iz matematike, fizike, kemije, hrvatskog...

Na žalost obrazovni sustav se sistematski uništava vać desetljećima i to je jedan od najvećih problema ovog društva.

Ne vidim baš neki izlaz.

Čemu pesimizam? Izlaz postoji, samo je pitanje hoćemo li ga odabrati.

Slijediti primjer Finske: motivirati najbolje stručnjake da postanu učitelji/ce visokim plaćama (višim nego saborskim zastupnicima!), visokom autonomijom u edukaciji, i zadanim mjerljivim ciljevima. Program slažu oni (na državnoj razini) a ne političari. Poštovanje prema učiteljima bi naglo naraslo.

Međutim, da bi pobijedio na izborima, HDZ je stvorio maksimalni broj politički-ovisnih radnih mjesta. Ta radna mjesta politika postavlja (i razrješuje!) od ravnatelja do čistačice i tako u cijelom društvu u što više organizacija, od velikih državnih firmi do vrtića.

Ljudi tako postavljeni znaju za koga MORAJU glasati inače slijedi otkaz, to su ucijenjeni ljudi. I takvih je 350 000. Plus njihove obitelji. Cca 1M "najvjernijih" glasača.

Zato raditi posao ne dolaze NAJBOLJI ljudi pa posao bude loš(ij)e odrađen. Dakle, dokle god glasamo za HDZ imati ćemo loše odrađen posao, ne samo u školstvu, nego nigdje neće biti izvrsnosti (osim neki mali dio koji se nekako samim snagama postigao izvrsnost, usprkos politici a ne njenom zaslugom).

Dakle interes HDZa je direktno suprotan interesu naroda. On ne želi bogat i obrazovan narod, gdje posao dobivaju najbolji. Jer tada (bez ucijeljenih radnih mjesta) ne bi mogao pobijediti na izborima, a možda ni prijeći prag da uopće budu u saboru. Siromašan narod s ucijenjenim radnim mjestima su najvjerniji glasači. On ne želi sudstvo koje brzo i temeljito radi svoj posao. Jer tada ne bi mogli nekažnjeno krasti. Ispada da narod želi biti siromašan i neobrazovan, ali to je posljedica ovih radnih mjesta. Razbiti vezu izmađu radnog mjesta i politike to bi se riješilo, ali HDZ bi se tome protivio nogama, rukama, i svim mogućim oružjem jer mu o tome ovisi opstanak, direktno.

Pomoc iz matematike od roditelja????

LOL

ahahahahahahahaha, pa sta su dijeca retardusi????

nikada, ali nikada mi roditelji nisu pomagali oko matematike i slicnih trivijalnih stvari, dovoljno je bilo da su me naucili zbrajanje i mnozenje dok sam bio u vrticu i od tada pa do kraja skolovanja, ne da mi pomoc nije trebala nego nikada nisu ni znali sto ja radim kada radim zadacu...

Ti si genije sa disciplinom, ali jasno ti je valjda da nisu sva djeca genijalci poput tebe. Danas ti je ADHD na sve strane.

Ja sam išao na natjecanja iz matematike i fizike, i svejedno sam zujao kad sam došao na faks. Ali tu mi roditelj više nikako nije ni mogao pomoći :-)

I ne vrti se svima smisao života samo oko matematike, što je isto potpuno ok.

Današnja matura, koja sili djecu da nepotrebno ponavlja već savladano gradivo je pravi primjer besmislenosti školstva. Tko ide na fakultet, tamo će odabrano srednjoškolsko gradivo učiti na pet puta većoj razini, a onaj tko ne ide niti ne treba ići na maturu. Dakle, ponavlja se gradivo koje za život nema nikakvu vrijednost i nepotrebno se djecu tjera u ogroman stres za nešto što nema nikakvu praktičnu svrhu. A neki fakulteti ovako i onako imaju prijemne.
Grozim se dana kad će moja djeca ući u cirkus mature.

Točno! Još jednom "polažeš" sve što si već "položio", da se vidi koliko si nepotrebnih gluposti zapamtio, a koliko si glup jer si zaboravio.

A naravno, prije toga imaš pripreme za maturu, pa se to plaća jel. Nisi valjda seljak da ne platiš djetetu pripreme za maturu, mora se dobro pripremiti, o tome mu ovisi budućnost.

Kad vidim što djeca danas uče iz većine predmeta zapitam se kako sam uopće preživio bez da se svega toga sjećam, jer naravno da smo pozaboravljali minimalno 90% toga, a bogami nas niti ne interesira. Ako te interesira odeš na net i pročitaš puno detaljnije.

moj doprinos raspravi:

imam kćer u 1. razredu prirodoslovno-matematičke gimnazije.

Ja sam sam srednju prošao efektivno s ne više od 50h učenja, jedino sam se izdresirao da napišem zadaću čim dođem doma i onda haklal košaricu a preko vikenda lumpanje po goricama itd...

Matematiku NISAM učio ni vježbao, smatrao sam da ak ne shvatim ono kaj (inače zajeban) profač me podučava na satu, da sam glup... i opet - odlikaš, ali po upisu na FER je ispalo da mi znanje nije tako bajno iako su me asistenti znali pitati da provjerim račiun ?!? - ali tek onda sam shvatio ispravnost "repetitio est mater studiorum", pa sam se mučio na studiju za sve ono kaj sam se zajebaval u srednjoj i to višestruko i opravdano, jer sam bio mlad i bedast...

da se vratim na kćer, odlikašicu (opravdano) u osnovnoj, ide na natjecanja, odlikašica i u gimnaziji... osim matematike, jer eto profač fura svoje frustracije a ne zna svoje znanje, kojeg sigurno ima, prenijeti... i tako mi klinka ispravlja kolce/šubere, sretna kad dobije 2 ili 3....

čovjek jednostavno nije pedagoški djelatnik - TOČKA !

redovno dobiva najgore ocjene po kraju šk. godine od učenika i ništa... nikakve reperkusije za njega nema - ne velim da mu treba užarene čavle zabijati pod nokte, ali da mu se ne može reći - daj se zberi! ....

imam prijateljicu (slučajno isto prezime fura, ali nije mu rod),  profačica matematike veli mi:  kaj da ti velim na god. sastancima profesora gradskih škola, on ti sjedi sam, nitko ne želi biti blizu njega.... našla mi je kolegicu za instrukcije, ona veli mala vam je izvrsna, sve pokopča, rješava bez greške.. ali je odustala ne može više naći vremena za instrukcije... pa sad po potrebi plaćam www.einstrukcije.com po 18-20 € po satu...

Ja klinki pomažem, linearne/nelinearne jednadžbe je zadnje, ali samo nakon što sam morao opet upregnuti mozak, za riješiti par jednostavnijih zadataka, a i to samo za provjeru rješenja, jer ne znam objasniti postupak (osobito ako je drugačiji od onog kako ih je taj nemerut učil)...

No, bar je priznal, da vidi veliki napredak (ne cuka me kolac, i 1 je ocjena, ne vjerujem da postoji PRAVI 5.0 odlikaš u  svemu) kod nje...

Matematika je osnova i njena ljepota je u jednoznačnoj interpretaciji pravilno postavljenog računa koji se koristi u svim drugim granama znanosti... zato treba zadaća iz matematike, samo treba i ispravna poduka...

a za sve vas koji žele znati više, preporučam Veritasium - imaju i hrpu dobrioh videa na JuBiTou...

Koliko je tebi godina? Vrlo si neozbiljan. Ne možeš i ne smiješ djecu nazivati retardiranima jer nešto ne znaju i jer im treba pomoć. 

Tebi nije trebala pomoć pri rješavanju zadataka iz matematike, imao si određenu sklonost prema matematici i shvaćao si. Ima djece koja ne shvaćaju lako i brzo i treba dodatno raditi s njima i potrebno je imati dobar pristup i znati prenijeti znanje. Zato treba raditi kod kuće i pitati.

Ako nešto ne znaš - pitaš da ti se objasni i pomogne. Nastavnici ne mogu odvojiti puno vremena da bi radili sa učenikom ili još gore, nekoliko učenika koji teže shvaćaju neko gradivo ili cjelinu. Moraju nastaviti sa školskim programom. Zato je bitno imati nekoga tko će ti pomoći izvan škole ili ćeš ići na tzv. repeticije.

I to je individualno, meni recimo, je matematika išla tijekom OŠ vrlo loše. Tek kasnije su se razvile i "otključale" mogućnosti shvaćanja.

Ima djece, ljudi koji kasnije pokažu interes i sklonost prema nekom školskom predmetu tj. području. Prije te nije interesiralo, a kada odrasteš te interesira nešto. Kada si dijete, tada ti je najviše na pameti igra i zabava. Druženje s vršnjacima itd. Nije lako s 14 godina pravilno odabrati svoju struku. To je nerealno za očekivati da će većina djece donijeti ispravnu odluku. Zato tu postoje i usmjeravanja djece, netko tko će pomoći u procjeni što ti odgovara i pomoći ti da doneseš ispravnu odluku. Nije to samo tako, treba shvatiti dijete i razumijeti širu sliku.

 Kakav sklop majko mila.  Znači ako dijete boluje od adhd'a ili short attention span'a odma su retardusi . Mora da boli kad si ovako "inteligentan".

Attention-deficit/hyperactivity disorder (ADHD) is one of the most common mental disorders affecting children. Symptoms of ADHD include inattention (not being able to keep focus), hyperactivity (excess movement that is not fitting to the setting) and impulsivity (hasty acts that occur in the moment without thought).

Children with a short attention span may have trouble focusing on tasks for any length of time without being easily distracted. A short attention span can have several negative effects, including: poor performance at work or school. inability to complete daily tasks. missing important details or information.

I sad su djeca kriva jer su se rodili stime i zoveš ih retardusima? Bolesnik.

a koji postotak djece ima te poremećaje?

Problem je u postotku "roditelja" koji misle da je škola kao dio sustava za odgoj i obrazovanje odgovorna i za elementarni, kućni (stajski) odgoj koji oni eto nisu imali vremena  usaditi djeci, pa eto inflacije "poremećaja"....

Mislim da je sve to individualno, postoje roditelji koji su tjerali djecu da uče, uz male ili nikakve rezultate, naravno i odlične rezultate da me krivo ne shvatiš, a neka djeca bez problema završe školu kao eto primjer luda rajčica. Mada mjerit ostale po sebi kao što to radi luda rajčica je retardirano. Uostalom živa lutrija kakvo ti se dijete može rodit i šta od djeteta možeš očekivat. Mislim da ukoliko dijete ima bilo kakve poteškoće sa učenjem bolje da posjeti ili doktora ili neuropedijatra nego da se roditelji godinama bore sa bilokakvim poteškoćama. Naravno ne kažem da dijete treba odma neuropedijatru na prvi tantrum, ali ako to potraje onda bi bilo dobro potražiti savjet.

Znam tog lika. Liku je uzor stariji profesor koji je isto tako dijelio kolce šakom i kapom pa sad misli da je neka manga.

Žalosno je da se sustav ne može riješiti profesora koji očito nisu za rad s djecom. A ima takvih puno, i umjesto da djeci približi predmet samo im ga zgade.

Al takav je život, i škola djecu nauči i to da će se i u budućnosti sretati sa raznoraznim pacijentima.

Moj je isto tako imao jedinice kod profe iz elektrotehnike jer im nije znao objasniti ništa nego je trenirao neku strogoću. Jedna greškica odmah 1 i ne kaže zašto.

Pa kad sam ja sjeo s njim rješavati to na kraju je imao same petice. Ali smo se kod kuće naradili poprilično. I imao je sreće što sam mu ja to mogao objasniti (a mi smo to učili tek na FERu - u gimnaziji se to ne uči).

A to je samo jedan predmet od njih 16 koje su imali.

Postoji i nešto što se zove individualizirani pristup. I to pedagozi i psiholozi iniciraju kad prepoznaju djecu s potencijalnim proteškoćama u razvoju ili učenju.

Problem je što se to u srednjim školama gotovo nikako ne poštuje, a pogotovo kod takvih "strogih" profesora koji ne znaju raditi s djecom.

I ja sam isto mislio da su druga djeca kojima ne ide škola glupava, jer sam uvijek bio odlikaš. Na faksu sam skužio da nisam tako pametan kako sam mislio.

A onda kad sam još dobio i sam djecu sam skužio da svi oni za koje sam ranije mislio u toku svog školovanja da su glupi ko noć da su ustvari možda samo imali potrebe za individualiziranim pristupom i nekom vrstom pomoći i da bi imali priliku koju onako nisu imali jer ranije to nije bilo prepoznato kao problem.

Profesori rade vise stete nego koristi npr profa rjesava tekstualni zadatak pred ucenicima: 48+2=50+2=52 i trazi da i oni pisu u jednom redu.
Jel treba reci da je djeci tesko kasnije shvatiti jednadzbe?
Mom djetetu je cak smanjila ocjenu jer je ovo gore potpisivala da jednakost ostane tocna. I jedino je u cijelom razredu kasnije razumjelo jednadzbe. Pitam se zašto.

Čemu pesimizam?
Pa zato što vidimo kako izgleda obrazovanje zadnjih 30+ godina.
Eto čemu.
Ovo što si napisao je lijepo, ali ima jednu manu - to je utopija u ovakvoj Hrvatskoj. Na žalost.

Ne moraš promijeniti Hrvatsku. Počni od malog, onog što možeš promijeniti. A to je naučiti svoju djecu da se trude za sebe. I odlično ih naučiti ekstra matematike i programiranja, ako su za to. Ako nisu, da otkriju svoj talent i izbruse ga do maksimuma. Smatram da je brušenje svojih talenata dužnost svakog čovjeka.

Pa kako će naučiti tablicu množenja ako ne kao zadaću. Uostalom kako napraviti onda zadatke za zadaću ako djeci ne smije biti preteška, kako onda klasirati zadatke ponaosobno svakom djetetu ili napravit neku selekciju djece (užas) .
Naravno da nam je sve mrsko za učiti što nam je preteško, sve dok to ne savladamo. Ali ni jedan trud nije uzalud, sve to čeliči.

Bedastoća od istraživanja, naravno da nije školstvo savršeno ali Matematika je jedan od potrebnijih predmeta za učenje.

Malo ste zbunjeni, ovo nije problem domace zadace, loseg ucitelja ili nesto trece tako banalno. Ovo je problem drustva. Dakle ako zelite da se "to" promijeni drustvo se mora promijeniti. 

Srećo imam dva školarca i suprugu učiteljicu. Ona je provela više vremena sa djecom nego njihove učiteljice, ja se babim matematikom, fizikom i osnove elektrotehnike. Dijete voli matematiku, ali profesor nije u 4 mjeseca predavanja objasniti sve vrste zadataka, već ja moram sjest i u tri sata objasnim djetetu kako, zašto, kada i gdje te nakon toga nema dva nego četiri ili pet. Ne kužim što rade u školi. Zadaće nemaju, suludo je to sve. Zadaće su bitne, ali treba zadati primjerene zadatke, dobro objasniti kako rješavati i na kraju nagraditi pisanje zadaće. Ja sam obožavao pisati jer za tri napisane ide petica iz zalaganja i automatski ti diže prosjek, ali fora je da sam tako i naučio matematiku pa je poslije sve bila petica. Škola je degradirana totalno, svaka budala može biti profesor. Trenutno se borimo sa tzv. profesorom koji ne želi predavati linearne jednadžbe u prvom srednje nego ih uči linearnu algebru... trebam li reći da cijeli razred ima jedan? Razrednica sliježe ramenima, ravnatelj sliježe ramenima, komisije, inspekcije dolaze, djeca nisu ništa shvatila niti znaju, a kraj školske godine je. Radi se o I. tehničkoj školi, iliti Tesli. Sramota. Naučit ću ja malog i algebru (to se inače uči tek u četvrtom razredu ili na faksu) ali smo nemoćni da tom ravnatelju i profesoru damo otkaz jer su jednostavno nesposobni.

 kod mojih, profesor zada zadaću ali ju ne pregledava već samo prozove i pita "imaš li zadaću" i onda su naučili mu lagat i ne rješavat. Isti taj profesor im pokaže samo jedan jedini zadatak tokom sata i onda sjedne i pimpla po kompu dok djeca ne rade ništa. Tako im prolaze sati i sati a reakcije škole nema jer znaju da ako mu išta kažu će im otići pa su sretni da imaju ikakvog profesora matematike neg nikakvog. Inače taj je mladac iz kvarta i time je trah škole još veći jer znaju da će teško naći nekog predanog profesora da uopće dolazi u tu školu

Ali sve je eto kao briga za djecu ...

 A sto mislis zasto je to tako?

Kao sto sam rekao drustveni problem drustva u cjelini a ne pojedinca niti pojedine skole...

Pošto sam nedavno diplomirao strojarstvo, neka par crtica napišem. Profesor/ica Macumba je u kratkim crticama iznio/njela srž problema, a ja bih tu dodao još kritičkog mišljenja prema roditeljima i njihovoj djeci. Prije toga bih želio napisat da je sada nekakva tema o učeniku drugog ili trećeg razreda osnovne škole koji dira sebe po genitalijama, curice i dječake, fizički ih maltretira, psihički, naziva prostitutkama... Takvo dijete treba psihološku pomoć i mora ići u "specijalnu" odgojno obrazovnu ustanovu. Tu nema mogućnosti integracije jer ti uništavaš dvadeset djece, a malom bolesnom ugađaš. To je suludo. Domaća zadaća. Rješavao sam jer će u ispitu bit takvi primjeri. Pošto sam prosječan, dva dana prije ispita prođem sve primjere iz zadaće i najmanja ocjena je bila dobar. Za vrlo dobar i odličan je trebalo dodatno kod svih mojih profesora, sam i trebalo je imat sposobnost rješavanja problema. Ponekad sam bio sposoban, ponekad nisam. Mislite da su moji kolege govorili da je sustav nepravedan i da je za nedovoljan kriva profesorica? Možda su probali kod kuće, ali u društvu je bila druga priča. Mi /ovi koji su manijakalno učili, štrebali/ i imali izvan školske aktivnosti,  smo u srednjoj imali drugačiji pristup, uzmeš si 3 dana "bolovanja" prije serije ispita kako bi to sve naštrebao. Uspjeh garantira viši rank pri upisu na faks. Tu mi se osobno sviđa ovaj novi smjer, nacionalni ispiti. Nikako nebih uklonio u potpunosti ocjene iz jednadžbe jer one imaju učinak kratkoročnog ostvarivanja ciljeva. Ali, tko želi matematičku gimnaziju, mili moj, moraš znat taj dio matematike osnovne škole. Fiziku u osnovnoj školi je iznimno teško predavat. Treba uvest satove formula u kurikulum. Meni je bilo teško povezat razlomak slova sa razlomkom broja. Meni i 90% mojih "prosječnih" kolega u osnovnoj školi. Onda dođeš u srednju, predmet elektrotehnika, Kulonov zakon međudjelovanja sila između naboja. Gdje si sada? Nemaš poimanje definicije vektora, znaš riječima, ali nemaš ojma što se događa. Nemaš pojma o prostornom skiciranju međudjelovanja naboja, sa time na umu, tada si znao samo pitagorin poučak pa je bilo još lakše jer ti je "pool" primjera ograničen. Uglavnom, ljudi moraju sami od prvog razreda osnovne radit, a roditelji moraju prestat gurat svoju djecu tamo gdje im nije mjesto jer onda imamo primjere lažiranih doktorata i predavača na fakultetima koji obnašaju veoma važne političke funkcije, za koje nisu intelektualno sposobni kako bi svojim radom donjeli doprinos društvu.

Upravo to. To ja i svojim klincima govorim. Ne mora svatko na faks, treba ovom svijetu radnika svih vrsta.

Strukovna zanimanja su tražena, dobro plaćena, ali i fizički teža. Ova druga zanimanja višeg ranga su intelektualno teža. Sve je teško. No nitko ne daje pare za nerad.

Apsolutno. Srećom probao sam teški fizički rad i ovo sada, programiranje i "set up" cnc glodalica. Teški fizički rad je meni bio predivan i gledam kako se vratit tome. Kada savladaš situacije, radiš automatski. U izradi dijelova, svaki dan je novi izazov. Žalosno je što mi je bolje bilo dok sam u početku bio operater. "Gle, ne valja mi, popravi." Sjedneš, čekaš dok osoba koja je za to plaćena ne napravi, a ti samo trpaš materijal, mjeriš, gledaš obradu, mjenjaš alat i stišćeš zeleni gumb. 

 Ozbiljno? Jesi siguran? A da probas opet 

I to je sposobnost i utjecaj. To se na balkanu naziva poduzetnost.

Si se zapitao tko to treba riješiti? Jer svi peru ruke od odgovornosti pošto je sustav napravljen tako da svi nešto trebaju sudjelovati ali na kraju nitko nije odgovoran. Sto baba kilavo dite.

Roditelji definitivno jesu krivi i izvor problema, no institucije ne rade svoj posao, pogotovo ne ravnatelji koji su prvi koji moraju reagirati, a ne reagiraju jer se boje izgubiti posao.

Općenito je fascinantno gledati taj strah od gubitka posla kod ljudi zaposlenih u javnoj upravi i javnim ustanovama, ko da su uhvatili super savršeno radno mjesto (i radije bi krepali nego ga mijenjali) a u stvarnosti se redovito radi o loše plaćenim i glupim radnim mjestima gdje se mentalno (i često zdravstveno) atrofira. Tvrdim da nitko od ljudi koji žele raditi u javnoj upravi ne vrijedi ništa u realnom sektoru jer da vrijede, radili bi u struci za puno veće novce.

I onda imaš situaciju da ravnatelji ne rade svoj posao i ne prijave takvo ponašanje djeteta socijalnim službama i policiji, a ako i prijave, policija ne radi svoj posao jer se kao radi o maloljetnicima i o problemima kojima se kao jedino moraju baviti socijalne službe, a socijalne službe se ne žele time baviti jer tamo ne radi apsolutno nitko normalan i imalo komeptentan išta poduzeti u vezi socijalno neprilagođene djece, pa ako se i bave, rade samo u cilju da dijete proslijede dalje, po mogučnosti u neku ustanovu za zbrinjavanje takve djece, a tamo ako završi će pak to dijete biti dodatno oštećeno i to svi znaju i nitko ne reagira. U cijelom procesu treba mnogo dobrih psihologa a kojih nema ni za lijek jer niti su dobro plaćeni, niti ovi privatni to rade dovoljno povoljno da si to građani mogu priuštiti, niti postoji lijepo mišljenje u rvata o psihologiji općenito. Dodatno nitko ne šalje roditeljima policiju jer se policija ionako onda mora baviti time da trpa u zatvor poslužne iako socijalno neprilagođene ljude što nije baš po zakonu a bogme niti dobro za političare koji žele takvo glasačko tijelo

I na kraju imaš to da se svi zgražamo nad djetetovim pozivima u pomoć a koji se manifestiraju kao izrazito neugodno ponašanje

Meni da nije bilo starije sestre mislim da nikad skolu ne bih zavrsio…matematika je bila veliki problem..jednostavno koncentracija mi je bila na vrlo niskom nivou,nastavnica iz matematike u srednjoj mi je bila odlicna samo sto sam ja bio los,totalno nezainteresiran,hiperaktivan od osnovne,disleksija..show!Proslo je i to..sad imam 3 skolarca..4..razred osnovne..4..razred srednje i 2 godina faxa..i na kraju krajeva sad kuzim matematiku vrlo dobro,ostalo od sestre ocigledno i da pomazem djeci ali pokusavam da sami pohvataju konce..nemam ni ja vremena uvjek tako da borba teska ..malo ja malo starije sestre ..
E da 300€ ode za pripremu mature..

Dijete ima problem psihološke prirode. Ustanove za neprilagođene moraju postojat. Bez obzira na njihov utjecaj na jednog pojedinca, takva individua degradira 20 drugih u zajednici, razredu. Mora mu bit pružena pomoć, ali definitivno se mora odstranit iz zdravog okruženja jer je tu tumor. Zvuči jako grubo i neobrazovano, "krkanski", ali to je činjenica.