Kada je 1979 Voyager 2 prošao kraj Europe i poslao slike vodenog planeta/mjeseca s zaleđenom površinom znanstvena zajednica je ostala hladna, ali i zaleđena.

Uzdignute pukotine u ledu su govorile o tekućoj vodi koja izbija na površinu, a snažna Jupiterova gravitacija je mogla grijati planet mehaničko-dinamičkim načinom.

A. C. Clark je dobio inspiraciju za treći nastavak "Odiseje u svemiru" i sve je bilo u sferi ZF-a.

Međutim danas iako nemamo ništa boljie podatke s Europe gotovo svaki "mainstream" znanstvenik če reći da je realno za očekivati da tamo gdje ima vode se može naći život.

Zašto se paradigma mijenja bez novih dokaza ?

(pitanje je retoričko)

Znači amino kiseline i proteini nisu ništa čudno u svemiru.
"Dobro je znati, a još bolje imati " .

Proteini bi bili čudo, ali aminokiseline nisu.