Je li baš tako trebalo bi pobliže istražiti – no tko da dade novac za istraživanje?

Evo, imam ja pedeset kuna, taman za litru Vranca, malo soli i jedan stolnjak. 

primjer iz prakse: u ekspres (pretis) lonac sam natrpal sve za juhu (grincajg, meso, bla) i ... šećer (a jesu kristali veći no .... jebga; bila u ladici piksa do pikse) i skužil sam tek kad se skuhalo. nasreću, prije rezanaca. ali odvratan okus i sramotu ni vrag ne opere više. 

To je zato što u kuhinji ne postoji propis (strogi) kao u kemijskom laboratoriju: svaka boćica s bilo čime mora imati oznaku sadržaja. 

da.. lijepo piše šeć.. sol :)) neovisno što piše, desi se...

a jagode su primjer kako priroda zna 'varati' tj slađe su nego što je to sam šećer u njima, trikovima, kao što u kolače ide malo soli i time postanu slađi.. kemijski odnos percepcija-rezultat i tad nam je nešto slađe nego što stvarno-činjenično je.. pa su meni slatki i ovi naši političari, umilni-dragi.. još par sati :) no da ih se konzervira možda se ne bi pokvarili? Postoji li takva kem.formula?

ma nema goreg nego ujutro, snen, promašiti slador i zgrabiti sol i natepsti u kavu...

onaj prvi žuđeni gutljaj crnog nektara te odmah zbudi, ali ti zgadi život za taj dan....

Jedna riječ.......Snickers!

Ehm, nije li riječ o ReSveratrolu, navodno izuzetno jakom antioksidansu?

Ne znam detalje, trebalo bi dr. Radmana priupitati (činio je "eliksire besmrtnosti" sa istim)

https://www.tportal.hr/tehno/clanak/radman-prijetnjama-zeli-usutkati-kritike-znanstvenika-20111103

 Inače, znaš koja je razlika između kurca i Snickersa?

OK, kako to?

Znam da je Mick Jagger navodno papao Mars iz vjeverice Marianne Faithful...

ali Snickers/kurac dihotomija ?

 Probaj Snickers pa ćeš znati 

 Jeftina navlakuša...

dabogda te Shaquill fingerirao...

Tko se ljuti...

Zbog naslova sam se automatski prisjetio pojave koju je nemoguće ne primjetiti gledajući američke kulinarske showove, a onda i nemoguće neosjetiti jednom kada zbilja probate američku hranu na američkom tlu:

 - Zašto je američka hrana toliko slatka?

Britanci i Amerikanci u top 5 okusa sladoleda bez iznimke navode okus karamele i slanih pereca - što je doslovno kombinacija sećera i soli.

No, Amerikanci se često žale na neukus europskih slatkiša i kolača, a pod neukus navode da slastice nisu dovoljno slatke. Isto tako britanci često kažu da je mnogo američkih glavnih jela pretjerano slatko, a pitaju se i zašto amerikanci služe kolač uz glavno jelo - naime mnoge pogačice i krušćići američke proizvodnje nerijetko su slađe od naših biskvita. Na cornbread komotno možete namazati malo džema i imate rustikalnu tortu, sam recept je sličniji kolaču nego kruhu.

Honey glazed pineapple ham - također (ne)sveta kombinacija slatkog i slanog.

Pojednostavljeno, postoje 4-5 glavnih okusa, pa se (laici) kuhari, a i lako povodljiva masa lako navuku na teoriju da se okusi korigiraju. No sve je to ili dio kulture, (slično kako bliskoistočne i daleko istočne zemlje imaju iznimno ljuta i začinjena jela) ili povodljivosti uma, kako nas i navode da je baš neko vino savršeno upariti sa nekim jelom (bezočna prevara BigWine industrijskog kompleksa!!!).

Primjerice - masnoće se korigiraju kiselinom, ljutina može pojačati ostale okuse, šećer balansira slano ili ljuto ili kiselo itd.

https://en.wikipedia.org/wiki/Salt_Fat_Acid_Heat - jedan od mnogih, mnogih primjera teorije o balansiranju okusa.

Da ne ispadne da hejtam, sve te prakse u veoma korisne, pogotovo ako kao ja volite kuhati, lijepo je probati nešto što su drugi već utrošili vrijeme na eksperimetiranje. No i dalje ostaje činjenica da je sve stvar osobnog ukusa i da se sve neminovno prilagođuje okruženju, pa je tako američko-kineska kuhinja nebo-zemljano različita od prave kineske kuhinje. Kao što je i što većina domaćih recepata za kinesku kuhinju lokalizirano na domaće začine i sastojke.

Kad gledate američke recepte jedan sastojak je gotovo univerzalan - 1 spoon/cup of brown sugar.

Teorija je bila da je uvođenjem fruktoznog sirupa od kukuruza poremećen osjet okusa u Amerikanaca pa je navala slatkiša i ponjaviše sokova koji su masovno koristili taj sirup utjecala i na kulinarstvo.

Rebarca imaju i po nekoliko "šalica" šećera. Pečenja također, kineski sosevi isto, umaci za tjestenine etc...

Sa druge strane svijeta imate (pre)začinjeni kebab, na koji ubacite par rombova (pre)slatke baklave.

Tu su i teorije o prosperitetu - u sigurnom okruženju pučanstvo se okreće i hranindbenoj dekadenciji, pa su opsceni slatkiši i prevelike porcije presoljenog mesa postali okusni normativi.

A kako šećer izaziva ovisnost, i uz masovni marketing, teško se rehabilitirati.

Sam šećer, kažu neki izvori, postao je zamjena za osramoćenu masnoću - koja je postala bauk svih nutricionista i instagramuša nekih 70 godina prije izuma Instagrama. Kako su kickali masnoću iz hrane, a ona je izvrsni popunioc kilaže same hrane, a više prodanih kila je više novaca, šećer je postala dijamantna koka - jer se koka puni, a šećer je sličniji dijamanti nego zlatu i potrebno je objasniti pokušaj šale.

Povijest hrane i razlozi zašto jedemo to što jedemo (pašticada - kao domaći kandidat savršenog spoja kiselog i slatkog) je nadasve zanimljiva, a jednom sam već spomenuo, pa spominjem opet:

 - Guglajte kakva je veza između banana republika i razloga zašto amerikanci jedu jaja i špek za doručak.

Ameri ne jedu špek - to je prekrasna DIMLJENA namirnica...

oni prže ono što mi zovemo "Carsko meso" narezano na tanke kriške...

E ovo je totalna istina !

Baš sam ovu nedelju uz ručak popio bocu plavca i bocu traminca, i oba vina su jednako pasala uz to isto jelo, što je po vinskim elitistima i BigWine kompleksu, kako si ga nazvao - naprosto nemoguće...

Doduše, ostavljam otvorenu mogućnost da je to baš bilo specifično jelo uz koje svako vino paše, ali nikako se sjetiti kaj je uopće bilo za ručak... 

Dvije butelje uz rucak? Jesi barem drmnio koju lozu prije jela?

Samo Stock 

 Cijela ta premisa je pomalo smješna ako se u obzir uzme koliko ljudi mrzi kelj, a koliko obožava tripice.

Po kojoj onda znanosti neko vino baš paše nekom jelu?

Tu je i svojevrsna fetišizacija svega, od snobizma izbora vina, pa do pretencioznosti svladavanja neke (izmišljene) teške i unikatne vještine.

Ima anegdota da su Američka vina pobjedila na europskim natjecanjima tek kad su uveli blind testove.

Ono što je bitno kod vina su šećeri, kiselost i tanini - te naravno sumpor, tj. pakiranje.

Vino je najbolje pakirano u onim mješinama - jer pipa efektivno spriječava ulazak kisika koji kvari vino.

Povijest pamti nekoliko "Velikih skandala pluta" kad su EU proizvođači optuženi da su ortački ostavili najbolje pluto za svoja vina, a škart slali po Australiji i Amerikama.

Postoje vina koje imaju određeni benefit dozrijevanja i tu je pluto dobar izbor - jer može postepeno propuštati određene količine kisika.

Pod odležavanje se misli na kontrolirane uvjete, a ne "donio dedo sa španskog fronta neku bocu pa ju sakrio od žene iza kotlića a mi je našli i stavili u kredenac kad se mali Živojin oženi bog mu dao sreće i zdravlja."

Oženio se Živojin, a od dedine boce su napravili pašticadu, jer je za pašticadu najbolja odležana kvasina.

Što se uparivanja tiče, problem je i psihološki. U 15ak mojih godina u "industriji" smiješno je i tužno vidjeti kako se ljudi koprcaju izabrati vino, iako to osim ogromne moći sugestije nema nikakvog utjecaja na ishod.

Da, postoje studije koje su pokazale da lipidi imaju nekog "kemijanja" sa taninima (ono što crna vina čini gorčima, težima i skuplja usta) ali i dalje je većina testova okusa pokazala da ne postoji nijedan konzistentan rezulat koji je primjećen kod (u ustima) nekoliko ljudi - svi redom imamo neke svoje reakcije na okus, samim time se sve svodi na osobni osjećaj. Neka istraživanja su tvrdila da bakterije u ustima (kojih ima preko 700) utječu i na okus, pa osim ako se prije same večere nekim francuskim tehnikama uspješno presele kolonije bakterija iz jednih usta u druge teško da će tebi i nekoj maloj taj francuski Burgundinac dati identičan feeling za osjećaj sparivanja hrane.

Naravno, spajanje iznimno slatkog vina i deserta može biti neki rule of thumb kojeg treba izbjegavati jer je preslatka kombinacija, ili šta već.

Al opet, koliko ljudi obožava koka-kolu uz triple-double-mega-cheese-baconator burger i presoljene krumpiriće?

Neki tamo francuski doktor znanosti i kemijanja je dvaput nasamario vinske snobove.

jednom im je u razmaku od tri tjedna servirao prvo bijelo pa crno, pa su seronje opisivali crno kao crno a bijelo kao bijelo.

Problem? Vino je bilo isto, samo obojano bojilom.

Kasnije je napravi spačku sa etiketom pa je napravio etiketu "Vinko - Stari Ribar - vino za podmazivanje stolova - stolno vino" i etiketu "Šampanjac je samo iz regije Šampanj iz Francuske inače je pjenušavo vino - Grand Cru vintidž - đes bio devedest i prve."

Koje je vino bilo bolje? (Etikete su bile "stolno vino" i "grand cru" ostalo je moja pjesnička sloboda. Etikete su bile naljepljene na isto vino, samo su kušali u razmaku od nekoliko dana.).

Preserans poznavanja lokaliteta vina i kojekakvih nebitnih tričarija je ono na što padaju mase, a nažalost to utječe na uživanje.

Debilno je da neka takva izmišljena pizdarija može utjecati na raspoloženje.

Baš to, zato ja i velim: ak ne boli glava poslije dobro je.

A te spike da ima bolji buke ako piješ iz mirtrilne čaše za vrijeme uštapa, točno određeno vino određenog grozda ubrano nuklearnim dezintegratorom ne pušim.

Daj ti meni količinu pa i ja budem somelier, bajo moj, a ne prodavat spike kak tvoja noja liječi sve - čak i dalekovidnost (ajd, možda).

Ali dobro, biznis je okrutan, u PR sektoru se ne biraju sredstva.

Iskreni savjet - kad trebaš da potjera u želudac masnije komade: samo vino, a kad si se zaletio i previše utrpao, streseš hladnog pivkana i natočiš da se pjeni iz čaše, otpiješ do čistog, natočiš opet ali normalno i eksaš 3-5 dl, i podrigneš ko svinja - stari moj, ko novi si...

Pa to je i jedino mjerilo u biti.

Ako vino smrdi - smrdi, ako ima previše alkohola, kiselo je, preslatko - ne valja.

Sve ostalo je stvar ukusa ili nekog nekog opravdanog eksluziviteta ako je lokacija i količina iznimno mala.

Ovo se jasno vidjelo i kad su ostala pića postala popularna.

Kad su počela pivska ljeta po zagrebačkim kafićima, često se znalo naći Pramen/Žuja/Pan po 11-13kn za veliku bocu, pa se moj šef zgražao na mićim studošicama kad potežu iz - kako ih je on zvao - toljaga.

Sad kad je počeo preserans sa kraft pivama, okej, jesu dokazali da sorti hmelja ima ko sorti vina i da je potražnja za najboljim dovela i pivarstvo u "luksuzne resurse" - neke sorte hmelja idu po vrtoglavim cjenama.

No ubrzo je počeo preserans, pa kako je nekad bilo "okopavan vinograd ća mi je nono ostavija" sad je "odjebao sam korporativni posao i pustio bradu kako bi bio kREFt pivar majstor fantač."

Mislim da su oni iz Druge Runde bili nekakvi viši potpredsjednici za korporativnu sinergiju u Agrokoru pa su imali PR člančiće po tPortalu i to. Ako se loše sjećam, isprike navedenima.

Vidiš i po Đinu koji je sad hit, pa se bobice skupljaju po prašumama Drniša i te spike.

Jako dobar savjet :D.

Gledao sam nekog pivara koji kaže da bi svi marketinzi morali počet stavljat točne slike koliko bi se određeno pivo moralo zapjeniti pri točenju kako bi bilo idealno, jer ako se pjenom ne ispusti dovoljno mjehurića da to daje onaj grozni osjećaj kad te drugi gutljaj začepi. A nema ništa gore, grilaš nešto, neko doda pivo, ti sukneš dva poštena gutljaja, a ono ko da si lubenicu proguto.