Papillon sri 27.3.2019 07:27

 

 

Čudni su ti proljetni pljuskovi!

U stih mi zađu

pa najednom nestanu,

ušuljaju se tek toliko

da mi orose tintu

i kao rub dijamanta

zasjaji njihov dah svježine

u oblaku koji se rasplinuo,

baš u trenutku

kad se ohrabrila zraka sunca

da mu mačem srce probode,

pa se sve pretvorilo

iz nebeske bitke

u igru plavog proljeća,

u kojoj su se zrna vremena

izgubila u pješčanom vodopadu tvog osmijeha.

Papillon čet 28.3.2019 06:54

 

 

Legni tu kraj mene

na sijeno naše požude

gdje će mirisi dalekih polja

vlatima zlatnih boja

naslikati čarobna sjećanja.

Primakni se još malo bliže,

da mi na grudima zaspi tvoj uzdah

kojega sam u pjesmi pastirske frule

uplakanoga pronašla,

pa ga u svoj meki rubac zamotala,

i sakrila.

Ugrij me noćas

toplinom snage svojih želja,

da se rascvjetamo kao divlje ruže

i isprepletemo trnjem i laticama

i da nikada više ne budu promrzle

tvoje zime u mom oku.

Ostani u mom zagrljaju

i ne idi nikamo,

ne odazivaj se vjetru koji te zove,

niti brodovima koji već sidro podižu,

daj da budem tvoja sirena

koja te začarala na plesu mjesečine

i svojim opojnim glasom u snove uplela.

Evo, ostani još bar trenutak

koji neka ne bude ni moj, ni tvoj,

neka bude samo naš,

da razlijemo poljupce u paletu strasti

i začuđeni gledamo

kako vrijeme staje

dok se poigravaš s nemirom

na mom golom ramenu.

Papillon pet 29.3.2019 07:21

 

 

Ranjeno je ovo vrijeme

na čijim jastucima spavamo

i magle se ne podižu

iznad pragova onih

koji u maglama žele ostati

ma koliko guste one bile…

 

Suze su postale

samo slane kapi

bez istine

bez sjaja oka iz kojega su kapnule

i ne mirišu više

dunje na ormarima…

 

Ne udišu više svi proljeće

i ne smiju se

kada ih kiša dotakne

nemaju odraza u ogledalu povjerenja

i šutnja

postaje njihova visoka ograda

iza koje su sakrili

jedno veliko ništa

i zarobili ga u ukradene dragulje

s nadom ako je ništa u njima

možda postane nešto…

 

Dok o svemu tome mislim

šetam sama pored rijeke

gdje su nekad naši koraci odjekivali

najednom

osjetim kamenčić u cipeli

i ne diram ga

pomislim

neka šeta sa mnom

neka se iznenadi

na koje ću ga sve puteve povesti…

 

A ti

ne znam gdje si

ali ako te zatekne pljusak

dok u potrazi za odgovorima

lutaš nepoznatim ulicama

onako u trku

zastani pod mojim kišobranom

neka ti zamiriše moja kosa

na one zaboravljene dunje na ormarima

i udahni sa mnom proljeće

pa ćemo se smijati kiši

i glasno

jako glasno viknuti

da porušimo sve ograde

i da nam nikada

dok šetamo

ne smetaju kamenčići u cipeli.